Za razliku od arhitekture, kiparstva, slikarstva i sličnih formi izražavanja, tetoviranje je teško precizno datirati jer ostavlja malo arheoloških ostataka. Tetovaže žive i umiru zajedno sa svojim nositeljima, dok tetovirački alati zbog minijaturnosti i razgradivosti rijetko bivaju pronađeni i pravilno prepoznati u svojoj izvornoj namjeni. Također službena arheologija često odbija prihvatiti da je ornamentalna površinska dekoracija kipova pretpovijesnih kultura u biti prikaz tetovaža. Uzrok ovakvom ponašanju je vjerojatno činjenica da većina uglednih arheologa odrasta u dominantno malograđanskim kulturama koje se srame svojih barbarskih korijena pa ih rado negiraju. To ima za posljedicu popularne zablude da tetoviranje dolazi od divljih plemena sa egzotičnih lokacija prekrivenih džunglom. Činjenica je da je tetoviranje cvjetalo kod naših predkršćanskih pradjedova zajedno s mnogim drugim običajima kojih se moderni civilizirani svijet gnuša. Još je Charles Darwin napisao ''Nema nacije na planeti koja ne poznaje ovaj fenomen.''. Najstariji pronađeni arheološki tragovi koji ukazuju na tetoviranje stari su otprilike 12 000 godina. Radi se o ranije spomenutim kipićima s prikazima tetovaža. Prvi nepobitan dokaz je ledena mumija s očuvanim tetovažama zvana ''Ötzi'' pronađen u Alpama između Austrije i Italije star oko 5400 godina. Poslije njega slijedi niz mlađih ledenih mumija pronađenih u grobnicama ruskih stepa, zatim egipatske tetovirane mumije i opisi grčkih, rimskih i egipatskih kroničara. Početak tetoviranja je nemoguće odrediti jer se neovisno razvijao i u svakom najzabačenijem kutku planete. U novije vrijeme napisano je jako puno ''znanstvenih'' radova koji opisuju tetoviranje kao pojavu isključivo vezanu uz pripadnost određenim plemenskim, vjerskim ili supkulturnim skupinama. Pri tom se nerijetko implicira da je to posljedica devijantnog, amoralnog i asocijalnog ponašanja ili čak psihičke nestabilnosti. Stručnjaci koji zastupaju ovakve teze, zasnivaju svoje teorije na ranijim radovima psihijatara u službi evropskih velesila korištenim za pravdanje njihove kolonijalne politike. Domorodce u kolonijama prikazivali su kao mentalno zaostale divljake koji nisu sposobni upravljati svojom zemljom pa im trebaju mentalno superiorniji Evropljani kao spasitelji i gospodari. Slobodoumni disidenti koji su se usudili izgledati i misliti drugačije od pokorne većine također su u službi totalitarnih politika proglašavani opasnim luđacima i ekscentricima da bi ih se lakše zatvorilo i ušutkalo. Zanimljiva je činjenica da su istraživanja koja podržavaju ove teze provođena u zatvorima i umobolnicama devetnaestog stoljeća pa je prilično jasno da su svi ispitanici bili luđaci ili kriminalci. Svaki spomen tetoviranja kao označavanja visokog društvenog ranga, plemstva ili raznih dostignuća sustavno je ispuštan i zataškavan što za rezultat ima i današnje zablude o tetoviranju. Tradicionalno tetoviranje je djeljivo u više skupina:

PLEMIĆKE TETOVAŽE: U svim kulturama plemstvo je uz najbolje oružje, opremu, odjeću, hranu, i nastambe posjedovalo najkvalitetnije i najskuplje tetovaže, u pravilu rad vrsnih, dobro plaćenih majstora. Često su postojali određeni simboli rezervirani isključivo za plemiće kao oznaka ranga i podrijetla. Povijest bilježi mnoge primjere tetoviranja heraldičkih simbola na pripadnicima evropskih kraljevskih i plemićkih obitelji, kao i na plemenskoj aristokraciji Sjeverne Amerike, Azije, Afrike i Oceanije (pacifička regija).

IDENTIFIKACIJSKE TETOVAŽE: Nebrojene varijacije ovakvih tetovaža označavale su pripadnost plemenu, regiji, religiji, profesiji ili ideologiji. Unutar svakog regionalnog stila također je postajao kriptiran hijerarhijski sistem simbola, pa su kao i plemićke tetovaže pokazivale status pojedinca koji ih nosi.

TETOVAŽE KAO OZNAKA POSTIGNUĆA: Obično sastavni dio regionalnih stilova, ove tetovaže su bile rezervirane za članove zajednica koji su se istakli iznimnim uspjehom u ratu, nekom poštovanom zanatu ili liječenju. Također su poput pečata u putovnici dokazivale daleka putovanja ili hodočašća. Vjerodostojnost ovih oznaka je bila zaštićena raširenim vjerovanjem da se tetoviranjem oznake postignuća na čovjeku koji ju nije zaslužio priziva zla sreća, kletva ili bolest na tetoviranog i tetovirča. Ovakva plemenska sujevjerja nisu bez smisla, jer bi prevarant stradao ako ne uspije dokazati da je ratnik ili majstor za kojeg se izdaje.

TERAPIJSKO TETOVIRANJE: Povijest je puna primjera tetoviranja u svrhu liječenja ili sprječavanja bolesti. Mnoge mumije su pronađene s naizgled besmislenim točkicama i križićima, da bi daljnjim ispitivanjem ispod tetovaža bili otkriveni tragovi artritisa i raznih drugih bolesti. Poznata je činjenica da ogroman broj bolesti koje nisu zarazne, nasljedne ili nastale kao posljedica ozljede imaju uzrok u ljudskoj psihi, pa ih je moguće liječiti raznim vrstama placeba. Tako je tetoviranje našlo svoje mjesto u tradicionalnoj medicini mnogih naroda, no za razliku ud ostalih šamanskih rituala tetoviranje jača imuni sistem organizma iz razloga što organizam stvara antitijela u periodu zacjeljivanja rane na tetoviranom mjestu, a kasnije tijekom cijelog života je povišena razina antitijela zbog boje za tetoviranje koja se nalazi ispod kože.

OBREDNO TETOVIRANJE: U svim kulturama postoje nekakvi obredi inicijacije koji su često popraćeni tetoviranjem. Radilo se tu o pretpovijesnom plemenu, današnjoj navijačkoj skupini ili nekom drugom zatvorenom krugu ljudi, pojedinac svojom spremnošću da podnese neugodan proces izrade neizbrisive oznake pripadnosti dokazuje da je spreman zauzeti čvrst stav i snositi posljedice koje taj stav nosi. Još jedan oblik obrednog tetoviranja je tetoviranje talismana koji navodno donose snagu, hrabrost, sreću, bogatstvo i slično, to jest štite od nesreće, uroka, itd. Takve tetovaže jačaju samopouzdanje u pothvatima na koje se inače ne bi odvažili zbog straha ili sujevjerja.

DEKORATIVNO TETOVIRANJE: Sve prije nabrojane forme tetoviranja s vremenom postupno gube izvorna značenja i postaju dio običaja raznih kultura, tako da se dizajni nastavljaju tetovirati kao ukras čak i kada je funkcija i značenje potpuno zaboravljeno. Većina stilova današnjeg tetoviranja , iako bazirana starim tradicijama nositeljima služi samo kao ukras.

KAZNENO TETOVIRANJE: Najčešće spominjano od strane protivnika tetoviranja, ovakvo tetoviranje je prakticirano da obilježi zločince, preljubnike, robove, poražene protivnike ili izopćene. Na primjer, stari Atenjani su ratne zarobljenike tetovirali znakom sove koja je bila simbol Atene. Grci su imali običaj robu tetoviranjem ne licu napisati prijestupe poput lijenosti ili proždrljivosti, dok u srednjovjekovnom Japanu sitne kriminalce tetovirali na licu i podlakticama znakom zločina koji su počinili da bi ih se strože kaznilo ako su ponovno uhvaćeni na djelu. Posljednji primjer kaznenog tetoviranja su dobro nam poznati brojevi s podlaktica zatočenika nacističkih koncentracijskih logora iz drugog svjetskog rata.

Nabrojane vrste tradicionalnog tetoviranja su uz manje varijacije u samoj tehnici ostale nepromijenjene kroz povijest. Skoro sve tradicionalne tetovaže su u pravilu crne, tetovirane bojama na bazi čađe koja je u raznim rastvorima unošena pod kožu pomoću jedne ili više igala. Motivi su u pravilu apstraktni ornamenti ili ornamentalne životinjske i biljne forme izražene linijama i popunjenim plohama. Igle su se uvodile pod kožu direktno rukom ili montirane na drveni nosač po kojem se ritmički udaralo drugim štapom. Neke od ovih tradicija preživjele su i do danas na mjestima zaštićenim od naleta imperijalizma i globalizacije, npr. u Bosni, zabačenim dijelovima bivšeg Sovjetskog Saveza, sjevernoj Africi, Borneu, Novom Zelandu i mnogim drugim pacifičkim otocima. Mjesta poput Havaja i Francuske Polinezije, gdje je tradicionalno tetoviranje bilo iskorijenjeno, doživljavaju ponovno buđenje ovog običaja u svom izvornom obliku. Tradicionalni, etnički motivi i tehnike stječu sve veću popularnost i među zapadnjacima, često potomcima kolonizatora koji su se svim silama trudili uništiti ovu pojavu. Kako izgleda, moderno tetoviranje je probudilo interes za izumiruće tradicije od kojih je nastalo, udahnuvši im tako novu snagu. Moderno i tradicionalno tetoviranje danas doživljavaju nezapamćen procvat kojem se ne vidi kraj u skoroj budućnosti.

U ovom uvodu u staru povijest tetoviranja sam namjerno izbjegao uobičajeno nabrajanje primjera tipa tko se, gdje, kada, i zašto tetovirao jer je odgovor svatko, svugdje, uvijek i zbog svih mogućih i nemogućih razloga. Namjera mi je bila dotaknuti istinsku suštinu principa koji su univerzalni u svim starim kulturama tetoviranja, tako da čitatelj fasciniran bilo kojom zasebnom tradicijom može daljnje podatke koje pronađe pročistiti od pristranog pristupa pisca i sagledati ih u pravome svijetlu.